23/10/2026
ŠTO SMO NAUČILI NAKON 14. SJEDNICE GRADSKOG VIJEĆA GRADA KOMIŽE?
Puno priče, malo odgovora. A odgovornost?
Društvene mreže gorjele su prije i nakon 13. sjednice Gradskog vijeća. Govorilo se o financijama, gubicima, odgovornosti, nepravilnostima, pa i lopovluku. Optuživalo se, prozivalo i tražilo krivce.
Onda je došla 14. sjednica.
Očekivao sam argumente, dokumente, brojke, objašnjenja i odgovore. Očekivao sam da će se ozbiljne tvrdnje iz javnog prostora pretočiti u ozbiljnu raspravu pred Gradskim vijećem.
Što smo dobili? Priču. Samo priču.
Financijska izvješća Nautičkog centra Komiža i Vodovoda i odvodnje otoka Visa nisu teme koje se mogu svesti na nekoliko minuta prezentacije, nakon čega vijećnici trebaju podignuti ruku.
Pogotovo ako smo prethodno tjednima slušali teške kvalifikacije o poslovanju, gubicima i odgovornosti.
Gdje su sada ti argumenti? Gdje su dokumentirani dokazi za sve ono što se javno tvrdilo? Zašto se o tome ne raspravlja upravo ondje gdje bi se trebalo u Gradskom vijeću?
Ponekad se zapitam jesam li ja kao vijećnik možda podkapacitiran.
Možda jednostavno nisam dovoljno sposoban u nekoliko minuta shvatiti sve financijske pokazatelje, prepoznati uzroke gubitaka, ocijeniti odgovornost uprava i donijeti odluku o prihvaćanju financijskog izvješća.
Ako je tako, priznajem nisam.
Znam nešto drugo.
Ne želim podignuti ruku za nešto što nisam imao priliku dovoljno razumjeti i provjeriti.
Zato sam unaprijed pripremio konkretna pitanja. Ne radi političkog nadmudrivanja, nego kako bih mogao odgovorno odlučivati.
Na ta pitanja nisam dobio odgovore.
Kako onda očekivati da vijećnik odgovorno prihvati izvješće?
Slično je i s proračunom, programima i projektima.
Govorimo o ulaganjima, rekonstrukcijama, igralištima, komunalnoj infrastrukturi i javnim objektima. Gdje su javno dostupni projekti, troškovnici i dokumentacija koja bi građanima i vijećnicima omogućila da vide što se planira, što se ugovara i što se na kraju izvodi?
Zar je previše tražiti da se za ulaganje javnog novca može vidjeti što se tim novcem dobiva?
Onda dođemo do izvedenih radova.
Negdje se naknadno utvrdi da nedostaje dio odvodnje. Negdje se pojavi pitanje vatrodojave. Negdje krov prokišnjava, a negdje se ponovno govori o radovima na već obnovljenom krovu.
Uvijek neko novo objašnjenje.
Zar nije smisao projektiranja, planiranja i stručnog nadzora da se takve stvari predvide prije izvođenja i trošenja javnog novca?
Ništa manje pitanja ne otvaraju ni odluke koje dolaze pred Gradsko vijeće.
Centar za pomoć u kući, postupci javnog savjetovanja, usklađenost akata sa zakonom, primjedbe nadležnih tijela...
Zašto se o pravnoj usklađenosti pojedinih prijedloga mora raspravljati tek kada vijećnik upozori na moguće nedostatke?
Pripremao sam amandmane. Predlagao dopune, jasnija pravila, veću transparentnost i mehanizme kontrole.
Dio tih prijedloga nije prihvaćen.
Ne tvrdim da sam uvijek u pravu. Niti očekujem da svaki moj amandman bude prihvaćen.
Očekujem argumentirano obrazloženje zašto se odbija prijedlog koji bi mogao unaprijediti odluku, zaštititi javni interes ili smanjiti prostor za različita tumačenja.
Posebno je zanimljivo slušati izvješća puna uspjeha, postignuća i samohvale.
Ako je sve tako dobro, zašto se stalno susrećemo s nedorečenim odlukama, naknadnim ispravcima, financijskim problemima i projektima koji otvaraju nova pitanja?
Ako imamo toliko stručnosti, toliko pravnih savjeta i toliko financijskog znanja, kako je moguće da se neke od tih stvari ne riješe na vrijeme?
I još nešto.
Gdje je Komiža u usporedbama hrvatskih gradova po kvaliteti života, demografskim mjerama, potporama obiteljima, poduzetništvu, dostupnosti stanovanja i drugim pokazateljima uspješnosti lokalne samouprave?
Ne pitam jesmo li prvi.
Pitam znamo li uopće gdje smo, što nam nedostaje i koji su nam mjerljivi ciljevi.
Uspješnost grada ne mjeri se brojem objava na društvenim mrežama, brojem održanih sastanaka ni duljinom gradonačelnikova izvješća.
Mjeri se rezultatima koje građani mogu vidjeti i osjetiti u svakodnevnom životu.
Na kraju dolazim do pitanja koje si sve češće postavljam.
Ima li uopće smisla ozbiljno se pripremati za sjednice, analizirati stotine stranica materijala, uspoređivati financijska izvješća, proučavati zakone, pripremati pitanja i amandmane, ako se sve na kraju svede na kvorum i podizanje ruku?
Ako je unaprijed poznato tko će što podržati, čemu onda rasprava?
Ako se na konkretna pitanja ne odgovara, čemu onda financijska izvješća?
Ako se argumentirani prijedlozi odbijaju bez uvjerljivih obrazloženja, čemu onda pozivanje na suradnju?
I ako se najteže optužbe iznose na društvenim mrežama, a na sjednicama izostane njihovo dokazivanje, kakvu poruku šaljemo građanima?
Možda je najlakše doći, odslušati, podignuti ruku i otići kući.
Ali ja tako ne razumijem dužnost gradskog vijećnika.
Nisam izabran da budem statist, niti da svoj glas dajem na povjerenje.
Izabran sam da pitam, provjeravam, predlažem i odlučujem prema svojoj savjesti i dostupnim činjenicama.
Ne mora se svatko slagati sa mnom. Ne moraju se prihvatiti svi moji prijedlozi. Javni novac, zakonitost odluka i odgovornost prema građanima ne bi smjeli biti predmet političkog nadmetanja.
Komiži ne treba još više priče. Trebaju joj odgovori, odgovornost i mjerljivi rezultati.
Moj glas neće biti zamjena za odgovore koje nisam dobio.
Marko Franić
Gradski vijećnik Grada Komiže