Jagul Wine Cellar

Home
Croatia
Imotski
Jagul Wine Cellar

Directions Website

Visit 130 years old w**e cellar, place where you can go back to past with glass of excellent w**e

Ova stranica donosi objave iz povijesti Imotskog i Imotske krajine kroz zanimljiv sadržaj iz povijesnih dokumenata, starih i novih razglednica, fotografija Imotskog i Imoćana, društvenih događaja, događaja ili zanimljivosti vezanih za Imotski te usmene predaje. Velika većina materijala izvor ima u arhivi obitelji Radovinović Jagul koju su potomci odlučili podijeliti sa javnošću na ovaj način te u arhivama starih imotskih obitelji rodbinski ili prijateljski povezanih sa obitelji Radovinović. Usporedno sa stranicom pokrenut je i blog http://stari-imotski.com/ na kojem se fotografije spremaju u albume. Svaka od njih ima popratni tekst u kojemu se može pročitati iz kojeg vremena/godine je fotografija, što je na njoj, te opis utemeljen na činjenicama i literaturi dostupnoj u privatnim i javnim arhivima.

22/10/2026

Pazar u Imotskome prije 70 godina, 1956. godine sa šetačima još slobodan od automobila....Na fotografiji desno u nizu su: kuća braće Jure i Nikole Kusića, kuća Nikole Leke, kuća sa 3 luminara u kojoj su stanovale obitelji Petra Zaradića i Frane Krilića te kuća Slave Sučića. Između kuća Kusić i Leko je prazan prostor na kojem je godinama poslije sagrađena kuća kojoj je u prizemlju smještena prodavaonica cipela Bata. U sredini fotografije u daljini je kuća Lazara Tadića. Lijevo u nizu su: ugao kuće Ivana Zane Vučemilovića, zatim stambena kuća u kojoj su stanovale obitelji Nike Delića, Ante Zena, Bekavac i dr. Čikeša u prizemlju koje je smješten poslovni prostor Zagrebačke banke. Dalje se vide kuće Tonković Galaco i Domljan.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

20/10/2026

Arhivski dokument iz 1799. godine predstavlja detaljan nacrt terena s inventarom stočne hrane prikupljene na carsko-kraljevskim livadama u Imotskom. Nastao je neposredno nakon pada Mletačke Republike (1797.) i dolaska Habsburške Monarhije. Za potrebe održavanja konjičke vojarne, austrijska uprava prikupljala je resurse oslanjajući se na radnu snagu lokalnog stanovništva. Središnji element nacrta su krugovi koji označavaju stogove sijena, a koji su zabilježeni pod terminom coppa. Za svaki stog pedantno je zabilježena starost zalihe (copa nova za tekuću i copa vechia za prošlu godinu), količina izražena u kolima (carra) te prezimena imotskih obitelji zaduženih za prikupljanje prijevoz ili predaju krme s pojedinih livadnih parcela kao što su Nikolić, Budimir, Mustapić, Gudelj i Barbarić. Prostorna orijentacija nacrta oslanja se na mediteransku ružu vjetrova, što je izravno naslijeđe mletačke kartografske tradicije. Na rubovima dokumenta strane svijeta označene su vjetrovima: Greco (sjeveroistok) na vrhu, Maistro (sjeverozapad) lijevo i Siroco (jugoistok) desno, dok se na dnu nalazi oznaka za jugozapadni vjetar Garbin.
Ovaj povijesni dokument, koji spaja mletačku kancelarijsku praksu, austrijsku vojnu organizaciju i imotsku lokalnu svakodnevicu, čuva se u arhivskom fondu HR-DAST-166 Obitelj Vučemilović – Imotski.

Tekst: Ivan Andabak, arhivist HR-DAST

18/10/2026

Blagdan je sv. Luke, koji je među najštovanijim svecima u Imotskoj krajini. Crkva sv. Luke na Kamenmostu najstarija je okopoljska crkva kojoj temelji sežu u predtursko doba. Zbog svojih širokih zidova i kamenog krova, u tursko doba služila je i kao obrambena utvrda za lokalno kršćansko stanovništvo, na zidovima su naknadno pronađene i puškarnice. Crkva u čije temelje je ugrađeno više stećaka prvi put se spominje 1562. godine, a obnovljena je 1705. kada je posvećena sv. Luki evanđelisti. Današnji oblik dobila je nakon obnova 1705. i 1772. godine, uz kasnije zahvate u 20. stoljeću1992. i 2005. .Iznad vrata je šesterokraka rozeta, a nad pročeljem zvonik na preslicu s dva zvona. Crkva je presvođena, a bila je pokrivena kamenom pločom, kako je to zapisao župnik fra Ivan Tonković 1891. godine te je imala tri oltara: sv. Luke (na fotografiji), Uznesenja Bl. Dj. Marije i sv. Ante. Tu su naši svećenici svojom brižljivošću uzgajali puk u bogoljupstvu, brineći se za njegov duhovni život. Uz tu župu vezani su i svi najbitniji događaji u životu svake obitelji, što su ih ustrajno bilježili naši svećenici. U nastavku se navodi dio iz pjesme Sv. Luka koju je spjevao prof. Josip Vergilije Perić.

Sv. Luka

Kamenmoste dobro te poznajem,
I kod tebe svetog Luke crkvu,

Pred kojom se opružilo polje,
Krasno polje, malo mu je para!

Odasvud ga zakrilila brda,
Ovijena kitnim vinogradim,
A prekrita svakovrstnom biljkom.
Vrlika ga rukavima grli,
Okićenim vrbam i jablanim,
Navezenim žukom i rakitom,
I zvijeni što u zagrljaju
u ponorim proždoritim ginu.
Oko crkve skapila se gora.
Po njoj ptice cvrkutaju glasno,
Mrtvim slade opočinak vječni
Na pogled joj Imotski se koči,
ko djevojče u odori bieloj......

Zadar, na malu Gospu 1903.

16/10/2026

Uz Svjetski dan hrane koji se svake godine (od 1945.) obilježava 16. listopada daje se predgovor za "Praktičnu kuharicu" iz 1944. godine znamenite hrvatske gastronomske publicistice D**e Marjanović-Radice (1892. – 1984.). Knjiga je u narodu ostala zapamćena kao „Ratna kuharica” jer je nastala tijekom Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Dalmacija bila potpuno iscrpljena godinama talijanske i njemačke okupacije, blokada, savezničkih bombardiranja i opće nestašice hrane. Zbog toga ova kuharica ne nudi raskošna građanska jela iz Dikine prve knjige »Dalmatinska kuhinja« (izdane 1939. u osvit rata), već se fokusira na preživljavanje, jeftine recepte, maksimalno iskorištavanje namirnica u kojoj su recepti prilagođeni ratnim uvjetima i oskudici namirnica, poput 70 recepata za púru, jela poput bakalara bez bakalara (zamijenjen srdelama), pašticade bez mesa (od kapule i suhih šljiva), tripica bez tripica (zamijenjene krpicama tijesta), zeca bez zeca (zamijenjen ostatcima govedine iz juhe). U kriznim vremenima Drugog svjetskog rata, kućanstvo i prehrana pali su gotovo isključivo na leđa žena te Dika Marjanović-Radica, kao iskusna učiteljica domaćinstva, prepoznaje da u tom trenutku kuhinja doslovno spašava živote kroz štednju ("kuhinja može mnogo potrošiti, a još više zaštediti").Ovaj tekst nije samo uvod u zbirku recepata, već vrijedan povijesni dokument koji svjedoči o pragmatizmu, solidarnosti i snalažljivosti u dramatičnim trenucima ratnih vremena.

Predgovor

Da zadovoljim s jedne strane želje mojih prijateljica i znanica, a s druge strane da pružim širim narodnim slojevima jednu kratku i praktičnu kuharicu dobrih, a jeftinih recepata, riješila sam se da izdam ovo djelo. Sama već unaprijed priznajem, da ova kuharica nije potpuna, ali držim, da će u većini naših kuća odgovoriti očekivanju. Sve stvari za koje sam smatrala, da ne trebaju u kućanstvu, obzirom na sadašnje teške prilike izostavila sam. Sve što je u kuharici to je plod mog dugogodišnjeg rada na tom polju. Uspjeh moje prve knjige »Dalmatinska kuhinja«, dao mi je pobudu za rad na ovoj drugoj knjizi. Pri pisanju imala sam u vidu tehničko praktičnu, a osobito ekonomsku stranu, naime gledala sam, da uštedim gdje god se može, jer kuhinja može mnogo potrošiti, a još više zaštediti. Da moja kuharica postigne cilj kome je namjenjena, ovisi o njenoj praktičnoj primjeni u rukama naših domaćica, kojima ja želim da je s onom istom ljubavlju prime s kojom sam je ja pisala.

U Splitu, listopada-studenoga 1944.

Dika Marjanović-Radica

Knjiga u obiteljskoj arhivi

14/10/2026

Na današnji dan, 14. listopada 2026. godine navršilo se 118 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. godine odlučio je dovesti časne sestre franjevke u Imotski radi odgoja i pouke djece u zabavištu i sirotištu. Franjevke su došle u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Zabavište 1909. godine pohađa 22 djece, a 1910. godine broj se povećava na 38. Godine 1911. zabavište pohađa 37 djece, školu ručnog rada 30 djevojaka, školu za jezik 20 polaznika. Za ondašnji mali Imotski to je bio velik broj. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Ma**ca Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću na privremeni smještaj primila ih je Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), supruga dr Antonia Mazzi i kći jedinica Andrije Laurića, predsjednika imotskog suda. Casne sestre zatim prelaze u kuću Javne dobrotvornosti koju je 1847. godine sagradio Andrija Laurić i ostavio je ustanovi za siromahe. One će u toj trošnoj kući ostati sve do 8. 12. 1910. godine kada sklopaju pogodbu sa Petrom Benzon za kupnju njegove velike kuće. Cijena joj je bila 55.000 kruna te su časne novac pozajmile od Veresijskog zavoda u Zadru. Nakon završetka II. svjetskoga rata časne sestre su se 1945. godine sklonile u Franjevački samostan, gdje ostaju sve do 1966. godine. Općina im je dala iznos od 12 miliona dinara, s kojim novcem su kupile kuću dr Šime Pelicerića. Nakon što su više p**a bile prisiljene mijenjati mjesto stanovanja od 1976. godine sestre franjevke konačno prebivaju u vlastitoj kući koju su im darovali Danica i Norbert Vučemilović. Zabavište za djecu kojeg su vodile sestre franjevke radilo je do II svjetskog rata kada postaje državno dok je sirotište prestalo s radom uoči II. svjetskog rata. Časne sestre su aktivno sudjelovale u školstvu Imotskoga i van svoje kuće. Tako je časna sestra Benedikta Župančič, sestra slovenskog pjesnika Otona Župančiča radila kao nastavnica u Građanskoj školi u Imotskome. Iznenada je umrla u prosincu 1916. godine i što je malo poznato pokopana je na imotskom groblju Gospe od Anđela. Nakon I. svjetskog rata Općina je povjerila časnim sestrama vođenje pučke kuhinje u Imotskom.. Između dva rata zabavište je vodila sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke podučavala je sviranju klavira. Stotine Imoćana prošlo je kroz glazbenu školu časnih sestara franjevki, a mnogi i mnogi su kod časnih dobili svoju prvu glazbenu naobrazbu. Od osnivanja Republike Hrvatske časne sestre iz svog samostana vode crkveno pjevanje i drže vjeronauk u Imotskom, Prološcu, Podbablju i Zmijavcima.
Na fotografiji snimljenoj 1931. godine djeca su iz zabavišta, a s njima je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora

Fra Vjeko Vrčić (1967) Odjeci
Fra Vjekin vijek (2013), prilagođeni dijelovi teksta "Časne sestre u Imotskom"

Fotografija u obiteljskoj arhivi

13/10/2026

Imotska Pjaca na kojoj se vidi nekoliko starih kamenih zgrada 1946. godine. Prva desno vidi se velika kuća Vrdoljak izgrađena 1892. godine koja je poslije ženidbenim vezama pripala dr Mirku Tonkoviću. Sagradili su je Anđelina Nina i Mihovil Miše Vrdoljak (1827.-1900.), Načelnik Imotskog, doseljenik iz Grabovca. Do nje je mala kuća također u vlasništvu dr Tonkovića u kojoj je bila pošta. U jednom stanu te kuće stanovao je dr Ivo Stanić sa obitelji, a početkom 1960. tih dr Stanić je u prizemlju imao nekoliko godina privatnu zubarski praksu. Dalje u sredini je kuća Šabić u kojoj je neko vrijeme bila gostionica u vlasništvu Bana Jukića, doseljenika iz Prološca. Na kući je bio nacrtan veliki mačak kojeg su zvali Mischel Debre (dobro se vidi na ovoj razglednici), a pritajeno je značio pripadnost HSS u. Kuća je srušena poslije rata, 1947. godine radi proširenja Pjace. Prva lijevo je kuća postolara Ivana Dubravca, zatim kuća obitelji Šoić izgrađena prije 1843. godine (vidi se na Hagenmullerovoj grafici iz te godine). Dalje je kamena kuća obitelji odvjetnika Ante Jerkovića (1914.-2001.) izgrađena 1930. godine na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr Ante Jerkovića. Dalje je stara kuća Jerković koju je oko 1850. godine sagradio veleposjednik Josip Bolis, doseljenik u Imotski. Dr Iko Jerković je nakon ženidbe sa Bolisovom kćeri Jelenom podigao treći kat. Dalje je kuća obitelji Vučemilović, a niz završava sa kamenom trokatnicom izgrađenom početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića. Na kući se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.

Anamaria Marušić Tonković

Razglednica u zbirci Igora Goleša

09/10/2026

Uz Svjetski dan pošte, koji se obilježava 9. listopada, Imotski 1927. godine. Na putu prema Bazani u prolazu ispred kuća Laurić, Mazzi i Grubišić listonoša raznosi poštanke pošiljke, nakladnik je Papirnica Ivanović. U Imotskom je pokretanjem organiziranog poštanskog prometa osnovan poštanski ured 1834. godine, telegraf je uspostavljen 1868. godine, a telefon tek 1915. godine. U Izvještaju o državnim namještenicama iz 1871. godine navodi se da je u Imotskom poštar Josip Colombani, a telegraf vodi Ivan Walthauser. Imotski je 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom p**a Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

07/10/2026

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu 1966. godine....
Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada spomen je na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. U krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”. U bitci kod Lepanta su sa svojim galijama sudjelovali i Hrvati sa šest galija: "Sv. Nikola", zapovjednik Nikola Dražić sa Cresa, "Uskrsli Krist", zapovjednik Ludovik Cikuta sa Krka, "Sv. Ivan", zapovjednik Ivan Dominis sa Raba, Sv. Juraj, zapovjednik Krsto Lučić iz Šibenika, "Sv. Jeronim", zapovjednik Ivan Balčić sa Hvara, Sv. Trifun iz Kotora, "Žena", zapovjednik Ludovik Cipiko iz Trogira i "Sv. Tripun", zapovjednik Jerolim Bizanti iz Kotora - poginuo u okršaju sa četiri turske galije, zajedno sa svim članovima posade. Zadarska galija nasukala se prije bitke kod Krfa. Dubrovačka galija se navodno izgubila, zalutala (neki povjesničari smatraju da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoju galiju). Kršćanska flota pobijedila je tursku zahvaljujući spretnom manevru genovske flote koja je Turke napala s boka međutim povjesničari nisu usaglašeni jeli taj manevar bio slučajan ili namjeran. Kršćani su pobjedu pripisali molitvi krunice na koju je 1569. godine kršćanski svijet pozvao tadašnji papa sv. Pio V. da se na taj način obrani od turske sile. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta koji danas nosi ime Naupaktos u Korintskom zaljevu, u Grčkoj u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria pobijedila osmanlijsku flotu. Gotovo je nepoznato da je kod Lepanta, najslavnije i najveće pomorske bitke u povijesti, čak svaki peti sudionik bitke na strani ujedinjenih europskih snaga bio Hrvat. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, izgradila 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitci kod Lepanta i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak

05/10/2026

Uz Svjetski dan učitelja koji se obilježava 5. listopada prisjetimo se prvog prološkog učitelja Martina Pere. Sin Vicka i Ive Alabandić rođen je 02.08.1852. godine u Kaštel Štafiliću. Učiteljsku školu završava u Arbanasima gdje poprima preporodne ideje i njima se oduševljava. Prvi je učitelj u Prološcu od otvaranja državne dvorazredne, mješovite pučke škole 17. studenog 1873. godine, a u istom razdoblju školski nadzornik je fra Karlo Grančić. Učitelj Pera pokazuje veliku brigu za školu, učenike i roditelje te nabavlja školska učila. Uspio je za potrebe škole nabaviti violinu s gudalom i 12 tetiva za poučavanje pjevanja. Pravi je narodni učitelj, narodnjak, zastupa narodne i hrvatske interese te je povjerenik don Mihovila Pavlinovića za Imotsku krajinu. Premješten je u Imotski 1879. godine gdje počinje raditi kao učitelj. Izabran je za nadučitelja 04. svibnja 1883. godine te postaje ravnajući učitelj u Muškoj pučkoj školi u Imotskom. Obćinski je tajnik u Imotskom od 1889. do 1892. godine. U tom razdoblju imotski autonomaši šalju brzojav Dalmatinskom namjesništvu u Zadru u kojem optužuju njega i župnika Rudeža kao fanatične agitatore Pavlinovićeve stranke, da teroziraju puk te traže pravdu za utući anarhistčku bandu. Usprkos autonomašima i talijanašima u Imotskom pobjeđuje Narodna stranka kojoj je predsjednik dr Augustin Bitanga. Načelnik Splita poziva učitelja Peru za tajnika splitske obćine. On prihvaća poziv te službu tajnika splitske obćine obnaša punih 19 godina, od 1893. do 1912. godine ali ne zaboravlja Imoćane. Kad imotski poglavar Grioni zabranjuje isticanje samo hrvatske zastave bez državne austrijske na zgradi Hrvatske čitapnice javlja se imotskom načelniku Josipu Tripalu i savjetuje mu da s austrijske zastave skine “stemu” pa nek uz hrvatsku visi kao obična krpa. Učitelj Pera oženio se 1876. godine u Imotskom za posjednicu Maru Bulić (1856), kći Stjepana i Perine Nikolić. Imali su sinove Janka (1881) i Vinka (1882) te kćeri Milicu (1884) i Ružu (1885) koja je poslije bila učiteljica u Građanskoj školi u Imotskom gdje se i udala. Martin Pera dolazi nakon umirovljenja 1912. godine u Proložac, a nakon smrti supruge Mare 1919. godine rasprodaje imanje u Prološcu i odlazi živjeti kod sina Vinka u Omiš.

Podatci u tekstu: Branko Ivkošić istraživač povijesti imotskog školstva koji je godinama neumorno obilazio arhive i sakupljao građu o baš svakom učitelju i školi na imotskom području

Na fotografiji je Martin Pera sa suprugom Marom Bulić i djecom 1910. godine. Fotografiju u obiteljskoj arhivi poklonio je prijatelju dr Augustinu Bitangi

04/10/2026

Cestitamo blagdan sv. Frane, zaštitnika imotske župe!

Razglednica u obiteljskoj arhivi,,Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić

Address

Imotski

Website

http://stari-imotski.com/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Jagul Wine Cellar posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Want your organization to be the top-listed government service in Imotski?