Dom za starije osobe "Katarina"

Call Directions Website Contact the organization

Dom za starije osobe "Katarina" Dom za starije osobe "Katarina" nudi usluge 24-satne skrbi pokretnih, teško pokretnih i nepokretnih

DETEKTIVI PAMĆENJA – kada tacna postane mala teretana za mozakDanašnja Kognitivna grupa pokazala nam je koliko jednostav...
06/10/2026

DETEKTIVI PAMĆENJA – kada tacna postane mala teretana za mozak

Današnja Kognitivna grupa pokazala nam je koliko jednostavna aktivnost može biti zabavna, ali istodobno i pravi mali izazov za naše moždane vijuge. 😊
Na tacni se našlo svega pomalo: jabuka, paprika, mandarina, rajčica, cvijet, škare, ravnalo, olovka, parfem, krema za ruke, narukvica, spužva i još poneko iznenađenje.
Zadatak?
Dobro promotriti predmete.
Pokušati ih zapamtiti.
Zatvoriti oči…
A zatim otkriti – što se promijenilo?
Jednom je neki predmet nestao, drugi put se pojavio novi, a ponekad su predmeti samo zamijenili mjesta.
I upravo je „igra detektiva“ izazvala najviše interesa, koncentracije, međusobnog pomaganja, ali i smijeha.
Iza ove jednostavne igre krije se puno više od zabave. Aktivirali smo pažnju, opažanje, kratkoročno i radno pamćenje, imenovanje, uspoređivanje i zaključivanje.
A možda najvažnije, učili smo i kroz ono naše dobro poznato:
„Čekaj… znam da je nešto bilo ovdje!“
Kognitivna stimulacija ne mora izgledati kao zadatak na papiru. Često su dovoljni obični predmeti iz svakodnevnog života, malo znatiželje i dobra ekipa.
Mozak voli izazove – osobito kada ih rješavamo zajedno.

KAD USPOMENE PROGOVORE – SVI ZAJEDNODanašnja radionica „Svi zajedno“ odvela nas je u jedan poseban svijet – svijet priča...
30/09/2026

KAD USPOMENE PROGOVORE – SVI ZAJEDNO
Današnja radionica „Svi zajedno“ odvela nas je u jedan poseban svijet – svijet priča, uspomena, stihova, smijeha i emocija.
Naš Vlado predstavio nam je svoju priču „Moj dida“. Bila je to jedna od onih priča nakon kojih na trenutak nastane tišina, a onda se počnu otvarati neke druge, osobne priče. Prisjetili smo se svojih djedova: netko kroz zajedničke trenutke, netko kroz priče koje je o njima slušao, a netko kroz slike koje su ostale sačuvane u sjećanju.
Bilo je nostalgije i emocija, ali Vlado se pobrinuo i za osmijehe pročitavši nam nekoliko svojih aforizama.
A onda nam je Dora otvorila svoju staru bilježnicu. Među njezinim stranicama čuvaju se riječi, stihovi i tragovi jednog vremena. Pročitala nam je pjesmu koju je napisala, a posebnu vrijednost toj uspomeni daju i potpisi poznatih autora sačuvani na istoj stranici.
Danas smo se još jednom uvjerili da priče nisu samo ono što je zapisano na papiru. Priče žive u nama, u sjećanjima koja nosimo i u trenutku kada ih odlučimo podijeliti s drugima.
A današnji susret tu nije završio – nakon slušanja odlučili smo i sami postati autori te smo zajedno stvorili jednu sasvim novu priču. Ali nju ćemo vam predstaviti drugi put…
Jer neke priče zaslužuju svoju posebnu stranicu.

Mozak koji voli izazove – „Dovrši crtež“Na današnjoj Kognitivnoj grupi naš mozak dobio je jedan mali, ali zanimljiv izaz...
28/09/2026

Mozak koji voli izazove – „Dovrši crtež“
Na današnjoj Kognitivnoj grupi naš mozak dobio je jedan mali, ali zanimljiv izazov.
Pred sudionicima su bili samo krug, nekoliko crta, valovita linija i trok*t, a zadatak je bio jednostavan: „Dovrši crtež.“
I upravo tu počinje ono najzanimljivije. Od istog oblika nastali su potpuno različiti crteži – sunce, cvijet, brod, likovi i neke sasvim neočekivane ideje.
Ovakva aktivnost nije samo zabava. Njome potičemo pažnju, vizualnu percepciju, maštu, kreativno mišljenje, prisjećanje i finu motoriku, ali i ono posebno važno – slobodu da svatko pronađe svoje rješenje.
Nema točnog ni pogrešnog odgovora.
Postoji samo početak – i ono što naš mozak od njega odluči stvoriti.
Jer mozak, bez obzira na godine, voli izazove.
Kognitivna grupa – učimo, stvaramo, prisjećamo se i čuvamo svoje sposobnosti kroz druženje i igru.

Ponekad je dovoljno promijeniti k*t gledanja… Amesova soba poznata je optička iluzija u kojoj nam, zbog perspektive, dvi...
25/09/2026

Ponekad je dovoljno promijeniti k*t gledanja…
Amesova soba poznata je optička iluzija u kojoj nam, zbog perspektive, dvije osobe jednake veličine izgledaju potpuno različito.
A nije li ponekad tako i u životu?
Ista situacija može izgledati sasvim drugačije osobi koja živi u domu, članu njezine obitelji i osobi koja o njoj svakodnevno brine.
Netko vidi povlačenje.
Netko tugu.
Netko potrebu za mirom.
A možda se iza svega krije samo potreba da nas netko primijeti, sasluša i pokuša razumjeti.
Zato u našem radu pokušavamo ne ostati samo na onome što vidimo na prvi pogled.
Što se događa ako promijenimo k*t gledanja?
Što nam osoba svojim ponašanjem možda pokušava poručiti?
I što možemo učiniti da joj danas bude malo lakše, sigurnije ili ljepše?
Jer čovjek nije samo ono što trenutno vidimo.
Iza svakog ponašanja nalazi se životna priča, iskustvo, potreba i osjećaj.
Ponekad promjena perspektive ne mijenja osobu ispred nas – ali mijenja način na koji joj pristupamo.

Svi zajedno – lopta dobre energijeJučerašnja radionica bila je ispunjena pokretom, glazbom, smijehom i dobrom energijom....
24/09/2026

Svi zajedno – lopta dobre energije
Jučerašnja radionica bila je ispunjena pokretom, glazbom, smijehom i dobrom energijom.
Uz loptu, poznate pjesme i male zadatke vježbali smo pažnju, koordinaciju i pamćenje, ali ono najvažnije – družili smo se, smijali i bili zajedno.
Ponekad je za dobar dan potrebno sasvim malo: dobra pjesma, lopta koja kruži od ruke do ruke i ljudi s kojima možemo podijeliti osmijeh.

Jesen – što mi donosi?Jučerašnju radionicu posvetili smo jeseni – ne samo kao godišnjem dobu, već i kao prilici da zasta...
22/09/2026

Jesen – što mi donosi?
Jučerašnju radionicu posvetili smo jeseni – ne samo kao godišnjem dobu, već i kao prilici da zastanemo, prisjetimo se i zapitamo: što želim ponijeti sa sobom, a što mogu ostaviti iza sebe?
Kroz metaforu putnog kofera zamišljali smo da pred nama stoji kofer u koji možemo spremiti ono što nam je važno.
Što nosim sa sobom u novu jesen?
Lijepe uspomene, drage ljude, zahvalnost, iskustvo, nadu, humor…
A što bih rado ostavio/la?
Neku brigu, ljutnju, težak trenutak ili ono što mi više ne treba.
Razgovarali smo, prisjećali se jeseni nekada i danas, slušali jedni druge i otkrivali koliko različitih životnih priča može stati u jedan zamišljeni kofer.
Možda ne možemo birati sve što nam život donosi, ali možemo zastati i prepoznati što nam daje snagu i što vrijedi ponijeti dalje.
Još jedno lijepo druženje naše grupe „Svi zajedno“.

100 godina života – stoljeće uspomena, mudrosti i ljubaviSubota je u našem Domu bila poseban dan. Jedna od naših dragih ...
14/09/2026

100 godina života – stoljeće uspomena, mudrosti i ljubavi

Subota je u našem Domu bila poseban dan. Jedna od naših dragih korisnica proslavila je svoj 100. rođendan, veliki životni jubilej koji se ne mjeri samo godinama, nego svim ljudima, susretima, iskustvima i uspomenama koje su stale u jedno stoljeće života.
Sto godina znači biti svjedokom vremena koje se mijenjalo nevjerojatnom brzinom. Gledati kako se mijenjaju gradovi, obitelji, običaji i način života. Pamtiti neka druga vremena, čuvati priče kojih se mlađe generacije mogu prisjećati samo kroz fotografije i knjige. A iznad svega, znači nositi sa sobom onu posebnu životnu mudrost koju ne možemo naučiti iz udžbenika, jer se ona stječe življenjem.
Naša je slavljenica svoj veliki dan provela upravo onako kako jedan stoti rođendan i zaslužuje – okružena obitelji, djelatnicima Doma i ljudima koji su željeli podijeliti s njom radost ovog rijetkog jubileja. Bilo je cvijeća, čestitki, razgovora, osmijeha i zajedničkih trenutaka koji su još jednom pokazali koliko nam je, bez obzira na godine, važan osjećaj pripadanja i blizine.
Posebno nas je razveselila i pažnja Ureda gradonačelnika, koji je našoj slavljenici povodom njezina 100. rođendana uputio cvijeće i čestitku.
Takva okupljanja imaju posebno značenje i za nas koji radimo sa starijim osobama. Podsjećaju nas da iza svake godine života postoji priča, iza svake bore iskustvo, a iza svakog čovjeka čitav jedan svijet odnosa, uspomena, gubitaka, radosti i ljubavi.
Možda je upravo to jedna od najljepših poruka stote godine života: vrijeme prolazi, ali ono što smo darovali drugima ostaje.
Našoj dragoj slavljenici od srca želimo sretan 100. rođendan i još mnogo mirnih i toplih trenutaka u krugu ljudi koji ju vole.

19/08/2026

„Nisi pitao treba li. Samo si došao.“

Nakon nedavnog događaja u našem domu, kada je zbog kratkog spoja u vešeraju nastao gust dim, aktivirao se protupožarni alarm i intervenirali su vatrogasci. Srećom, nije bilo ozlijeđenih ni materijalne štete.
Ali ostao je – strah.
Zato smo na jednoj od naših grupa razgovarali upravo o tome. Kako su se osjećali kada su čuli alarm? Jesu li se uplašili? Što im je prolazilo kroz misli?
Razgovor je, međutim, vrlo brzo otišao u smjeru koji nisam očekivala.
Netko je spomenuo susjede.
Korisnici su primijetili ljude koji su s terasa promatrali što se događa. I ono što ih je iznenadilo nije bilo to što nitko nije došao pomoći – situacija je bila pod kontrolom, vatrogasci su bili prisutni i pomoć nam objektivno nije bila potrebna.
Zasmetalo im je nešto drugo.
Nitko nije došao pitati: „Jeste li dobro? Treba li vam nešto?“
Pokušala sam ponuditi drugačiji pogled. Možda nisu željeli stvarati gužvu. Možda su vidjeli vatrogasce i zaključili da je sve pod kontrolom.
Nisu bili baš zadovoljni mojim objašnjenjem.
I tada su krenule njihove priče.
„Nekada, kad bi se nešto dogodilo, trčalo se pomoći.“
„Ako bi čuo da je nekome u susjednom selu nevolja, išlo se vidjeti što treba.“
A onda je netko jednostavno rekao:
„Nisi pitao treba li. Samo si došao.“
Od razgovora o strahu došli smo do razgovora o susjedstvu, zajedništvu i vremenu kada se znalo tko je bolestan, kome treba donijeti drva, kome odnijeti tanjur ručka ili jednostavno pokucati na vrata.
Ne znamo zašto tog dana nitko nije došao i ne želimo pretpostavljati tuđe razloge.
Ali naši su nas korisnici ponovno podsjetili na nešto vrijedno.
Ponekad pomoć uopće nije potrebna.
Ponekad je dovoljno samo pokucati i pitati:
„Jeste li dobro?“
Možda se vremena mijenjaju.
Ali lijepo bi bilo da neke stvari ipak ne izgubimo.

14/08/2026

Velika Gospa – blagdan koji povezuje uspomene, vjeru i zajedništvo

Povodom svetkovine Velike Gospe u našem smo domu proveli jedno posebno i toplo druženje sa župnikom.
Razgovor smo započeli jednostavnim pitanjem: „Kad kažem Velika Gospa, čega se prvo sjetim?“ A onda su krenule uspomene…
Prisjećali smo se kako se blagdan Velike Gospe obilježavao nekada – kako se pripremalo, odlazilo na misu, okupljalo s obitelji, što se radilo, a što se toga dana nije radilo. Uspoređivali smo običaje nekada i danas, razgovarali o tome što se promijenilo, ali i o onome što je ostalo isto.
Župnik se uključio u razgovor, odgovarao na pitanja i zajedno s korisnicima govorio o značenju blagdana Velike Gospe, vjeri, tradiciji i vrijednostima koje se prenose s generacije na generaciju.
A gdje su uspomene, druženje i zajedništvo, tu je i pjesma. Uz gitaru smo zajedno zapjevali i upravo je pjesma bila najljepši završetak našeg susreta.
Blagdani nisu samo datumi u kalendaru. Oni su i mirisi, pjesme, ljudi, običaji i sjećanja koja nosimo sa sobom kroz život.

Hvala našem župniku na dolasku, razgovoru, pjesmi i vremenu koje je podijelio s nama.

U našem domu čuvamo uspomene, ali stvaramo i nove.

Priče koje ne smiju biti zaboravljeneNa našim radionicama kreativnog pisanja nastaju mnogo više od priča. Nastaju uspome...
10/07/2026

Priče koje ne smiju biti zaboravljene
Na našim radionicama kreativnog pisanja nastaju mnogo više od priča. Nastaju uspomene koje su desetljećima živjele u srcima naših korisnika.
Kroz razgovore, sjećanja i zajedničko stvaranje čuvamo djeliće života jedne generacije – njihove radosti, tuge, djetinjstva, ljubavi i životne snage. Svaka ispričana priča podsjeća nas koliko je važno slušati starije osobe jer iza svakog lica krije se život vrijedan pamćenja.
Danas s vama dijelim jednu od tih priča.
Francika

Francika je živjela u istarskom selu pod Učkom. Bila je nemirna djevojčica, živahna i svojeglava, jedna od onih koje nitko nije mogao dugo zadržati na istom mjestu. Često je bježala od kuće, lutala oko sela, hodala putovima, zavlačila se među stabla i vraćala se tek kad bi sama odlučila. Kod kuće joj nije bilo lako. Otac je prema njoj bio grub i nije je volio onako kako bi otac trebao voljeti svoje dijete. Jednoga dana istjerao ju je iz kuće, a Francika je ostala bez mjesta na koje bi se mogla vratiti.
Kad bi pobjegla, znala je zalutati i do obližnjih sela. Ondje bi se skrivala po dvorištima, kraj zidova, pod strehama ili među stablima. Pred jednom kućom rastao je dud. Imao je snažne grane i gustu krošnju, pa se Francika znala popeti na njega i ondje prespavati noć. Dok su ljudi u toj kući i oko nje zatvarali vrata i lijegali u krevete, ona je ležala na drvetu, pokrivala se kako je znala i slušala selo kako se smiruje.
Jednoga jutra ugledali su je na dudu. Bila je raščupana, prljava i gladna, a nešto na njezinu licu izgledalo je čudno. Učinilo im se kao da joj se promijenio oblik usta, kao da iz njih nešto viri. Najprije nitko nije znao što se dogodilo. A onda su prišli bliže i shvatili. Francika je pojela žabu.
Nije imala što jesti. Od gladi je uhvatila žabu i progutala je, a iz usta su joj još virili žablji kraci. Ljudi su se zgražali, neki su se smijali, a neki su govorili da se Francika ponašala kao žaba.
Bila je prkosna i neuhvatljiva. Znala je otići i dalje od sela, pa čak putovati vlakom. Često nije imala kartu, ali se zbog toga nije posebno uznemiravala. Kad bi kondukter došao do nje i
zatražio kartu, Francika bi podignula suknju i podrugljivo rekla:
– Evo ti moja karta.
Takva je bila. Nije imala puno toga u životu, ali imala je jezik, inat i neku svoju slobodu koju joj nitko nije mogao lako oduzeti.
Kad ju je otac istjerao iz kuće, nije mu ostala dužna. Nije se mogla protiv njega boriti snagom, ali je pronašla svoj način. Noću, dok bi on spavao, dolazila bi tiho do kuće, uzimala jednu po jednu životinju i odvodila ih u šumu. Sakrivala ih je tako da ih otac ujutro ne može pronaći.
Najprije bi nestala jedna životinja, zatim druga, pa treća. Otac se ljutio, tražio, vikao i pitao tko mu to radi, a Francika je šutjela i negdje iz prikrajka znala više nego što je govorila. Možda joj je to bio jedini način da mu vrati barem dio nemira koji je on njoj donio..
Kasnije je u Glasu Istre osvanula vijest da je Francika pronađena mrtva u snijegu. Zaledila se. Tako je završio život djevojčice koja nikada nije imala pravo mjesto pod krovom. Nekada je spavala na tuđem dudu jer u vlastitoj kući za nju nije bilo mjesta, a na kraju ju je hladnoća pronašla daleko od topline koju je cijeloga života tražila.

Osvrt
Na prvi pogled, Francikina priča govori o djevojčici koja je bila drugačija – nemirna, prkosna i neuhvatljiva. No između redaka skriva se mnogo dublja priča.
Ponekad iza neposluha ne stoji zloća, nego glad. Iza prkosa ne stoji bunt, nego bol. A iza želje za bijegom krije se potraga za mjestom na kojem će netko reći: "Ovdje pripadaš."
Francika nije tražila mnogo. Tražila je sigurnost, toplinu i prihvaćanje – ono što je potrebno svakom djetetu.
Ova nas priča podsjeća koliko ljubav, razumijevanje i osjećaj pripadnosti mogu promijeniti nečiji život. I koliko je važno pogledati malo dublje od onoga što vidimo na prvi pogled.
Iza svakog ponašanja krije se neka priča. A tek kada je saslušamo, možemo doista razumjeti osobu.

Address

Štinjan Fortin 9
P**a
52100

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Dom za starije osobe "Katarina" posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Organization

Send a message to Dom za starije osobe "Katarina":

Shortcuts

Share