10/07/2026
Priče koje ne smiju biti zaboravljene
Na našim radionicama kreativnog pisanja nastaju mnogo više od priča. Nastaju uspomene koje su desetljećima živjele u srcima naših korisnika.
Kroz razgovore, sjećanja i zajedničko stvaranje čuvamo djeliće života jedne generacije – njihove radosti, tuge, djetinjstva, ljubavi i životne snage. Svaka ispričana priča podsjeća nas koliko je važno slušati starije osobe jer iza svakog lica krije se život vrijedan pamćenja.
Danas s vama dijelim jednu od tih priča.
Francika
Francika je živjela u istarskom selu pod Učkom. Bila je nemirna djevojčica, živahna i svojeglava, jedna od onih koje nitko nije mogao dugo zadržati na istom mjestu. Često je bježala od kuće, lutala oko sela, hodala putovima, zavlačila se među stabla i vraćala se tek kad bi sama odlučila. Kod kuće joj nije bilo lako. Otac je prema njoj bio grub i nije je volio onako kako bi otac trebao voljeti svoje dijete. Jednoga dana istjerao ju je iz kuće, a Francika je ostala bez mjesta na koje bi se mogla vratiti.
Kad bi pobjegla, znala je zalutati i do obližnjih sela. Ondje bi se skrivala po dvorištima, kraj zidova, pod strehama ili među stablima. Pred jednom kućom rastao je dud. Imao je snažne grane i gustu krošnju, pa se Francika znala popeti na njega i ondje prespavati noć. Dok su ljudi u toj kući i oko nje zatvarali vrata i lijegali u krevete, ona je ležala na drvetu, pokrivala se kako je znala i slušala selo kako se smiruje.
Jednoga jutra ugledali su je na dudu. Bila je raščupana, prljava i gladna, a nešto na njezinu licu izgledalo je čudno. Učinilo im se kao da joj se promijenio oblik usta, kao da iz njih nešto viri. Najprije nitko nije znao što se dogodilo. A onda su prišli bliže i shvatili. Francika je pojela žabu.
Nije imala što jesti. Od gladi je uhvatila žabu i progutala je, a iz usta su joj još virili žablji kraci. Ljudi su se zgražali, neki su se smijali, a neki su govorili da se Francika ponašala kao žaba.
Bila je prkosna i neuhvatljiva. Znala je otići i dalje od sela, pa čak putovati vlakom. Često nije imala kartu, ali se zbog toga nije posebno uznemiravala. Kad bi kondukter došao do nje i
zatražio kartu, Francika bi podignula suknju i podrugljivo rekla:
– Evo ti moja karta.
Takva je bila. Nije imala puno toga u životu, ali imala je jezik, inat i neku svoju slobodu koju joj nitko nije mogao lako oduzeti.
Kad ju je otac istjerao iz kuće, nije mu ostala dužna. Nije se mogla protiv njega boriti snagom, ali je pronašla svoj način. Noću, dok bi on spavao, dolazila bi tiho do kuće, uzimala jednu po jednu životinju i odvodila ih u šumu. Sakrivala ih je tako da ih otac ujutro ne može pronaći.
Najprije bi nestala jedna životinja, zatim druga, pa treća. Otac se ljutio, tražio, vikao i pitao tko mu to radi, a Francika je šutjela i negdje iz prikrajka znala više nego što je govorila. Možda joj je to bio jedini način da mu vrati barem dio nemira koji je on njoj donio..
Kasnije je u Glasu Istre osvanula vijest da je Francika pronađena mrtva u snijegu. Zaledila se. Tako je završio život djevojčice koja nikada nije imala pravo mjesto pod krovom. Nekada je spavala na tuđem dudu jer u vlastitoj kući za nju nije bilo mjesta, a na kraju ju je hladnoća pronašla daleko od topline koju je cijeloga života tražila.
Osvrt
Na prvi pogled, Francikina priča govori o djevojčici koja je bila drugačija – nemirna, prkosna i neuhvatljiva. No između redaka skriva se mnogo dublja priča.
Ponekad iza neposluha ne stoji zloća, nego glad. Iza prkosa ne stoji bunt, nego bol. A iza želje za bijegom krije se potraga za mjestom na kojem će netko reći: "Ovdje pripadaš."
Francika nije tražila mnogo. Tražila je sigurnost, toplinu i prihvaćanje – ono što je potrebno svakom djetetu.
Ova nas priča podsjeća koliko ljubav, razumijevanje i osjećaj pripadnosti mogu promijeniti nečiji život. I koliko je važno pogledati malo dublje od onoga što vidimo na prvi pogled.
Iza svakog ponašanja krije se neka priča. A tek kada je saslušamo, možemo doista razumjeti osobu.
