DOSTA JE Ja se vas ne bojim

31/10/2026

Mladi zaslužuju da ih čujemo

Godinama mladima prigovaramo da su pasivni, da ih ništa ne zanima i da se ne znaju izboriti za svoja prava. Sada, kada se pojavljuju pozivi na organiziranje i prosvjede, već ih prate sumnjičenja: tko stoji iza njih, jesu li ekstremna ljevica, spremaju li nerede i neku novu revoluciju?

Pitanja o organizatorima, financiranju i ciljevima legitimna su. Od onih koji pozivaju na javno okupljanje opravdano je očekivati transparentnost. Međutim, jedno je tražiti odgovore, a drugo unaprijed diskreditirati mlade i njihove zahtjeve. Političko usmjerenje dijela međunarodnog pokreta treba otvoreno predstaviti, ali ono nije dovoljan razlog da se svakoga tko traži priuštiv stan ili kvalitetnije obrazovanje proglasi ekstremistom.

Prema dosad dostupnim izjavama, hrvatske inicijative ne postavljaju ostavku Vlade ili njezinu smjenu kao svoj zahtjev. Naglasak stavljaju na uvjete života, javne usluge i odgovornost institucija. Među zahtjevima štrajka mladih su i protivljenje obveznom vojnom roku te militarizaciji obrazovanja. O pojedinim stavovima možemo se sporiti, ali zaslužuju da ih razmotrimo prije nego što presudimo njihovim zagovornicima.

Mladi pokušavaju skrenuti pozornost na vrlo konkretan život: na stan koji ne mogu platiti, posao koji im ne omogućuje samostalnost, nedostupan studentski smještaj i obrazovanje kojem nedostaje ljudi i ulaganja. Ti problemi pogađaju i njihove roditelje, nastavnike, susjede i buduće obitelji.

Posebno razumijem njihov otpor svijetu u kojem se za naoružavanje pronalaze golema sredstva, dok se ulaganja u stanovanje, zdravstvo i obrazovanje stalno moraju opravdavati. Sigurnost je odgovornost svake države. Dio te sigurnosti mora biti i mogućnost da čovjek ima dom, dobije liječničku pomoć i od svojega rada može živjeti. Kada mladi u javnim prioritetima sve više vide pripremu za rat, a sve manje prostor za vlastiti život, njihova zabrinutost zaslužuje ozbiljan odgovor.

Zato njihove najave vidim kao opravdan pokušaj pritiska na vladajuće u Hrvatskoj i Europi. Politike se moraju moći preispitivati prema tome kako utječu na ljude koji s njima žive. Pozivanje na složene međunarodne okolnosti ne oslobađa vlast obveze da odgovori na svakodnevne probleme građana.

Podržavati mlade ne znači nekritički prihvatiti svaki slogan, svaku političku poruku ili svaki potez organizatora. Očekujem jasne zahtjeve, otvorenu organizaciju i mirne prosvjede. Nadam se da će sudionici sačuvati prostor od nasilja i pokušaja političkog iskorištavanja. No mogućnost zlouporabe ne smije unaprijed postati izgovor za osporavanje prava na prosvjed.

Mnogim je mladima sadašnjost već preteška. Na nama je da ozbiljno shvatimo njihov strah od budućnosti u kojoj će im samostalnost, dostojanstvo i mir biti sve manje dostupni.

Zato imaju moju podršku da se organiziraju, iznesu zahtjeve i traže odgovore. Zaslužuju priliku da ih čujemo bez podsmijeha, etiketa i unaprijed pripisane krivnje. U pitanju su njihovi životi, a odluke koje danas donosimo oni će živjeti najdulje.
obožavatelji

30/10/2026

Ne preskakati terapiju

30/10/2026

A eto, probajmo misliti svojom glavom.
obožavatelji

28/10/2026

obožavatelji

Nije svatko tko je protiv HDZ-a na strani ljevice.

Ovo je upozorenje svima koji se smatraju ljevičarima, a uporno dijele objave Mosta, Domovinskog pokreta, Hrvatskih suverenista, Prava i pravde, Odlučnosti i pravednosti, Hrvatske stranke građanskog otpora (HSGO), Živog zida, Ključa Hrvatske, Promijenimo Hrvatsku, Stranke Ivana Pernara i sličnih nacionalističkih, konzervativnih i populističkih pokreta.

Te organizacije nisu međusobno jednake, niti zastupaju potpuno iste politike. Ali zajedničko im je da se, u različitoj mjeri, služe retorikom borbe protiv korupcije, političkih elita, banaka i nepravde kako bi pridobile nezadovoljne građane. Takve poruke mogu zvučati privlačno i ljudima na ljevici. To ih ne čini lijevom politikom.

Prestanite procjenjivati političare prema tome koga napadaju. Počnite provjeravati što zapravo zastupaju.

Kada netko govori protiv korupcije, provjerite što misli o privatizaciji, javnom zdravstvu, školstvu i radničkim pravima. Kada govori o slobodi, provjerite njegov odnos prema pravima žena, nacionalnih manjina, migranata i LGBT osoba. Kada napada bogate i moćne, pogledajte protivi li se koncentraciji ekonomske moći ili samo želi zamijeniti ljude koji njome upravljaju.

Pročitajte njihove programe. Provjerite kako su glasali, s kim su koalirali, koje zakone podržavaju i što su radili kada su imali političku moć. Ne zaustavljajte se na jednoj objavi koja vam se sviđa. Pogledajte deset drugih koje možda nikada ne biste podijelili.

Jer upravo se tako politički populizam širi izvan vlastitog biračkog kruga. Jedna objava protiv HDZ-a, druga protiv korupcije, treća u obranu „običnog čovjeka”. A zajedno s njima šire se političari, stranke i ideje čije se stvarne pozicije mogu izravno suprotstavljati vrijednostima koje tvrdite da zastupate.

Nitko ne tvrdi da je svaka njihova kritika pogrešna. Točna informacija ostaje točna bez obzira na izvor. Ali postoji velika razlika između korištenja provjerljive informacije i promoviranja političke organizacije koja ju je objavila.

Ako se smatrate ljevicom, nije dovoljno biti protiv HDZ-a. Morate znati za što ste, protiv kojih društvenih odnosa se borite i čije interese vaša politika štiti.

Ljevica se ne određuje samo protivljenjem korumpiranim političarima, nego odnosom prema radu, kapitalu, javnim dobrima, društvenoj jednakosti i pravima ljudi.

Zato prije sljedećeg dijeljenja provjerite cijeli politički profil izvora. Ne samo naslov. Ne samo posljednju izjavu. Ne samo zajedničkog protivnika.

Jer ako ne znate čije stavove širite, vrlo lako možete postati glasnogovornici politike protiv koje se navodno borite.

27/10/2026

U OVOJ ZEMLJI SU SE UVIJEK ZNALI PRIORITETI

Za predloženu dodatnu pomoć djeci i žrtvama nasilja – 0 eura. Za DP-ov zahtjev za obnovu crkve u Gvozdu – 466.000 eura.

Kakvu poruku Vlada šalje tim odlukama? Kako objasniti da za obnovu crkvenih zidova ima novca, a prijedlog pomoći najranjivijima nailazi na zatvorena vrata? Gdje je nestala ljudskost?

Nakon uklanjanja SDSS-a iz Vlade i pritisaka na financiranje Novosti, opravdano je pitati: koliko građane košta DP-ova potpora vladajućoj većini? Koliko još njihovih zahtjeva treba ispuniti da bi koalicija opstala?

Obnova crkve može imati svoju vrijednost. Ali zaštita djece i žrtava nasilja mora biti prioritet. Proračun pokazuje što vlast smatra važnim. Ove brojke šalju poruku koju je teško opravdati.

obožavatelji

27/10/2026

Ulazimo u studeni, mjesec sjećanja na Vukovar. Obitelji ubijenih i nestalih imaju pravo na istinu, pravdu i dostojanstveno sjećanje. Svaka obitelj. Bez obzira na nacionalnost.

Ali političare koji će ovih dana govoriti o žrtvama treba pitati: koliko ste uporni kada treba zaštititi žive i utvrditi odgovornost za njihove smrti?

U padu nadstrešnice u Novom Sadu stradalo je šesnaest ljudi. Studenti u Srbiji pokazali su kako žalovanje može postati solidarnost, a solidarnost uporan zahtjev za odgovornošću. Izašli su na ulice i ostali ondje. Odbili su prihvatiti da protok vremena zamijeni odgovore.

U Hrvatskoj su pod rampom trajekta Lastovo poginula trojica pomoraca. Požar kod Omiša odnio je šest života, a pitanje zašto nije aktiviran sustav upozoravanja i dalje traži odgovor. Dvanaest vatrogasaca poginulih na Kornatima ostavilo je obitelji s boli i pitanjima koja ni gotovo dva desetljeća poslije nisu utihnula.

Obitelji pamte. Kolege pamte. Ali gdje smo mi ostali kada treba ustrajati uz njih?

Reagiramo nekoliko dana. Izrazimo sućut, podijelimo objavu, naljutimo se. Onda obitelji ostanu same s postupcima, izvješćima i čekanjem. Koliko se braniteljskih udruga spremno mobilizira zbog gostovanja Bajage, a koliko zbog radnika koji se nisu vratili kući? Koliko se građana spremno odazvati na poziv civilnih udruga na prosvjede i koliko su spremni ustrajati na istima? Bojim se, jako malo i sve se brzo razvodni.

To je pitanje naših prioriteta.

Ratne se rane iz godine u godinu proglašavaju svježima. Istodobno se od obitelji žrtava mirnodopskih tragedija očekuje da strpljivo čekaju i tiho tuguju. Politička odgovornost razvodni se između nadležnosti, a javna pozornost ode dalje.

Kultura sjećanja obvezuje nas i na kulturu solidarnosti. Ona traži da stojimo uz obitelji i kada nema obljetnice, kamera ni političkih govora. Da tražimo odgovore i kada nas se uvjerava da smo dosadni, nepravedni ili da „politiziramo tragediju”.

Svaki nestali zaslužuje potragu. Svaka žrtva zaslužuje istinu. Svaki živi čovjek zaslužuje institucije koje će učiniti sve da spriječe sljedeću smrt.

Vjerodostojnost onih koji govore u ime žrtava mjeri se i time što rade kada njihove današnje odluke mogu spasiti nečiji život.

Ovo pišem kao ratni veteran, u svoje osobno ime, i pitam se, do kada će hrvatsko društvo ovako mlako, a ponekad i nikako, reagirati na ovakve tragedije? Što se još treba dogoditi da se građani pokrenu? Zašto nema pritiska na institucije da odrade svoj posao?
obožavatelji

26/10/2026

Zbogom Roko Aleluja, falit ćeš prijatelju. 💔

26/10/2026

ONI SE NISU VRATILI
​Godine 1946. školska zgrada u Žrnovnici, koja je jedno vrijeme bila talijanski garnizon oružja, pa poslije nacistički zatvor Gestapa, ponovno je nakon 5 godina otvorila svoja vrata. Ovaj put iz njezinih hodnika nije dopirao zvuk dječjeg nestašluka, nego je iz nje još uvijek izbijao hladni miris baruta i krvi.

​Učitelj Renko Fulgozi kročio je preko praga. Bio je to čovjek kojeg je nacistički teror pretvorio u vlastitu sjenu — visok, upalih obraza, isječen bratoubilačkim i okupatorskim ratom, s bujnom kosom u kojoj su sijede niti izgledale poput ožiljaka.
​Ušao je u učionicu bez dnevnika. U krupnom planu dočekala ga je stravična slika: zbor crnih marama. Majke, unakažene tugom, stajale su u pozadini poput spomenika žrtvama fašističkih odstrela. Pred njima — preživjela djeca. Mala, ošišana do kože, upalih očiju u kojima se umjesto dječje razdraganosti zrcalio užas proživljenih bombardiranja, zbjegova i straha od noćnih deportacija.

​— Zdravo djeco! — izustio je s mukom, glasom koji je zvučao kao da dolazi iz groba.
​— SMRT FAŠIZMU, druže učitelju! — odjeknuo je jeziv, hrapav odgovor iz dječjih grla.
​SMRT FAŠIZMU!

Ta fraza ovdje nije bila politički slogan; bila je to kletva i vrisak protiv mašinerije koja im je spalila domove i pobila njihove najmilije. Učitelja Renka oblile su teške, gorke suze. Suze za svakim djetetom koje je nacistička čizma pregazila.
​— Da, djeco... — prostenjao je, brišući lice zamrljanom maramicom. — Smrt toj nemani koja je htjela zatrti sve živo. Sloboda... ako slobode uopće može biti nakon toliko prolivene krvi.
​Ispraćajući majke u crnini, koje su izlazile tiho, učitelj se okrenuo razredu. Pokušao je pronaći lica iz 1941. godine. Ali nacizam ne ostavlja iste ljude. Nacizam lomi i uništava.
​Počeo je čitati imena s nevidljivog popisa:
— Milivoj Roguljić... Špiro Mihanović... Romo... Anđelka... Josip Kovačević...
​Prozivku je prekinula ledena tišina, a zatim odgovor koji je presjekao zrak poput žileta:
— Njih više nema, druže učitelju. Ubili su ih. Oni se nisu vratili.
​Ta rečenica — Oni se nisu vratili — ostala je visjeti u zraku poput krvnika. Nacistička mašinerija odvela ih je u mrak iz kojeg nema povratka. Neki su skončali u koncentracijskim logorima, neki pod vrletima dolina Sutjeske i Neretve, neki pred streljačkim strojem, neki pod ruševinama vlastitih kuća.
​Učitelj je dotaknuo drvo praznih klupa i tiho izgovarao imena zaboravljene djece:
— Tu je sjedio Kaja Palaversa... U ovoj je klupi sjedio Špiro Petra Surotvića... Iza njega Ante Lolić Marinov... Ovdje je sjedio Kviro-Kvirin Marina Kovačevića... Do njega u klupi Petar Martina Jerkovića... Ovdje pozadi Jakov Ivanov...
​Svaka je prazna klupa bila spomenik jednom prekinutom djetinjstvu, jednom dječjem snu koji je izgorio u nacističkim pećima i pod fašističkim metcima.
​Učitelj Renko nije mogao pitati: »Gdje smo ono stali?«. Jer tamo gdje je nacizam prošao, ništa više nije moglo nastaviti po starom. Nastala je jama koja se više nikada neće moći premostiti.
(Izvor: Žrnovnica od davnina do danas, Ivana Javorčića)
obožavatelji

25/10/2026

**ANTIFAŠIZAM, ALI SAMO KAD NAMA ODGOVARA**

Ovo pišem kao ljevičar. Upravo zato ne želim prešutjeti ono što gledam zadnjih par tjedana među ljudima s kojima dijelim, ili sam mislio da dijelim, osnovne vrijednosti.

Dugo slušam kako ljude treba cijeniti prema njihovim djelima, a ne prema podrijetlu. Kako su radnička prava svetinja. Kako se protiv mržnje i diskriminacije treba boriti uvijek i svugdje.

A onda dođe štrajk radnika ZET-a i Čistoće.

Odjednom radnici postaju neobrazovani, nesposobni i preplaćeni. Posao radnika Čistoće navodno može raditi svatko pa valjda nema pravo tražiti bolje uvjete. Vozači autobusa i tramvaja, koji svakodnevno odgovaraju za sigurnost putnika, odjednom nemaju nikakvu posebnu odgovornost.

U komentarima koje sam čitao pojavljuju se „bosandžerosi”, „bosanska bagra”, poruke da ih je Zagreb primio, a oni mu tako vraćaju. Treba ih otpustiti, vratiti odakle su došli i zaposliti Nepalce.

Tako izgleda humanizam koji od radnika očekuje zahvalnost i šutnju. Jedne bi protjerao, druge zaposlio u uvjerenju da će biti poslušniji.

**Radnička prava, svakako. Samo dok radnici ne stvore problem našem političkom idolu.**

Ne mora se podržati svaki sindikalni zahtjev. Može se raspravljati o iznosima, organizaciji štrajka i odgovornosti sindikalnih čelnika. Ali nijedno od tih pitanja ne rješava se vrijeđanjem radnika, njihova zanimanja ili podrijetla.

Tomašević mora moći odgovarati na kritiku kao i svaki drugi gradonačelnik. Podrška njegovoj politici ne daje mu oslobođenje od odgovornosti poslodavca. A tvrdnja da štrajk koristi HDZ-u sama po sebi ne pobija radničke zahtjeve.

Zatim dođu nacistički i antisemitski ispadi među pripadnicima Torcide. I opet dio naših deklariranih antifašista pronalazi objašnjenje u Bosancima, Hercegovcima i ljudima iz Zagore.

Čitao sam objavu antifašističke stranice koja tvrdi da iz Bosne Hrvatskoj ništa dobro nije došlo. Koja govori o gradovima „preplavljenima” došljacima i o domaćima koji su dopustili da im drugi preuzmu grad. Koja politička uvjerenja današnjih ljudi objašnjava podrijetlom njihovih predaka.

**Kakva je to borba protiv fašizma koja ljude dijeli na čiste domaće i kvarne došljake?**

Za nacistički pozdrav odgovara onaj tko ga izvikuje. Za antisemitizam onaj tko ga širi. Za korupciju onaj tko u njoj sudjeluje. Nitko ne postaje kriv rođenjem u Hercegovini, kao što nitko ne postaje antifašist zato što mu je djed bio partizan.

Posebno je porazno kada isti ljudi, koji s pravom prepoznaju kolektivnu krivnju u govoru svojih političkih protivnika, opravdavaju takav govor među svojima. Tada od humanizma ostaje oznaka na profilu, a od solidarnosti podrška političkom taboru.

Ne tvrdim da su svi isti. Upravo zbog dosljednih ljudi vrijedi govoriti o ovome. Ali ne pristajem šutjeti zato što kritika dolazi „našima”.

Od desnice ne očekujem da zastupa moja lijeva uvjerenja. Od ljudi koji se njima javno ponose očekujem da ih se drže i kada im to politički ne odgovara.

**Antifašizam se provjerava i u odnosu prema ljudima koje ne volimo. Solidarnost se provjerava kada nečiji otpor poremeti naš komfor. A dosljednost kada treba kritizirati vlastite političke favorite.**

Ako tada posegnemo za podrijetlom, ponižavanjem radnika i zahtjevima za njihovim protjerivanjem, otišli smo duboko udesno — koliko god glasno sebe nazivali ljevičarima.
Dobro jutro, dobri ljudi.
Ilustracija: AI
obožavatelji